Eko odred Rab

Promicanje održivog razvoja i zaštite okoliša na lokalnoj razini

Petak, 05 Travanj 2013 15:34

Dugoročno pogubne turističke investicije

Preuzeto s h-alter.org – Maja Miše Preuzeto s h-alter.org – Maja Miše

Kad god netko spomene Zakon o investicijama, gore navedene rečenice zvuče poput alarma. Golf, hoteli s pet zvjezdica, luksuzne vile i apartmani, aerodromi… nude se kao slamka spasa deindustrijalizacijom potpuno uništenoj Dalmaciji. Brižno gradeći kult investicija i Investitora kao spasitelja pokušavaju nas uvjeriti da je izgradnja još jednoj ili još boljeg, većeg i sjajnijeg hotela jedino moguće rješenje.

Golf na Srđu spasit će Dubrovnik, golf na Braču unaprijedit će cijeli otok, a gradnja ljetnih vezova – sintagma koja bi lijepo zvučala da se iza nje ne kriju vezovi za kruzere – te naravno, hotela i kongresnih centara preporodit će Split. Dakle, ulaganje u turizam nudi se kao jedino moguće rješenje za smanjenje nezaposlenosti Splita i Dalmacije. Je li zaista tako? Situacija na Mediteranu u kojima su provedene identične neoliberalne politike pokazuje sasvim drugačiju sliku. Na primjer, ulaganja u razvoj turizma potpuno su devastirala španjolsku obalu, a broj nezaposlenih nije smanjen. Od 2007. g. u Španjolskoj je izgrađeno oko 200 000 novih hotelskih smještaja, 316 golf terena, 112 marina… Procjenjuje se da je prosječno uništena površina od 8 nogometnih igrališta na dan. Ironično, turistička infrastruktura propada neiskorištena, a Španjolska bilježi pad turističkih posjetitelja već 6 godina za redom i to zbog preizgrađene obale, te se spominje da turisti radije odlaze na hrvatsku obalu gdje još uvijek mogu sresti “Mediteran kakav je nekoć bio” . Grčkoj se, kao rješenje krize cinično preporučuje prodavanje svojih prirodnih resursa – otoka i davanja koncesije privatnicima nad spomenicima iznimne svjetske vrijednosti (Atenska Akropola!). Pogledamo li novije statističke podatke o nezaposlenosti na europskoj mediteranskoj periferiji – europskim turističkim destinacijama, brojke ne izgledaju obećavajuće: Španjolska 26 posto; Grčka 27 posto, Portugal 17 posto.

Stoga, logično je zaključiti kako investicije u turizam očito ne rješavaju broj nezaposlenih: one tek mogu kratkoročno i kozmetički promijeniti statistiku. Međutim, dugoročno one su pogubne ne samo jer mijenjaju okoliš, već i zato jer mijenjaju društvenu sliku. Bez omalovažavanja ijednog radnog mjesta, valja naglasiti da takvi društveni procesi gdje se od lokalnog stanovništva očekuje da rade u uslužnim djelatnostima zanemaruju intelektualni kapital stanovnika i potiču njihovo iseljavanje s periferije. Također, rad u uslužnim djelatnostima je mahom sezonski posao s niskim nadnicama, te potiče prekarni rad (bez stalnog zaposlenje koje osigurava mirovinsko i zdravstveno osiguranje, definirano osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i, na kraju, kakvu-takvu mirovinu, prekarni radnik često može računati samo na – permanentnu nesigurnost ). Ove promjene nužno nameću pitanje odnosa središta i periferije, odnosno eksploatacije radne snage i prirodnih resursa periferije u korist investitora iz središta.

Nadalje, treba također naglasiti da kruzerski turizam još manje ima veze s lokalnim stanovništvo i ekonomijom. Primjer koliko kruzerski turizam uistinu doprinosi lokalnoj ekonomiji i stanovništvu su Karibi koji kao najpoželjnija svjetska destinacija kruzerskog turizma prema BDP spadaju u zemlje Trećeg svijeta. To je jasan argument da kruzeri ne donose nikakvu korist (ili jezikom centra, “benefit”) za lokalnu ekonomiju. Nametanje kruzerskog turizma izgradnjom novih vezova i pretvaranjem Splita u “home port”, tj. luku ukrcaja putnika, imalo bi smisla da lokalna ekonomija direktno sudjeluje u opskrbi brodova. No, znamo kako poljoprivredna grana stoji u Dalmaciji. U trenutku kada Venecija smanjuje broj uplova velikih kruzerskih brodova, u Splitu se grade dva dodatna veza. U usporedbi sa Splitom Venecija možda i jest zaista ekstreman primjer budući da brodovi potpuno okupiraju venecijansku lagunu, no Dubrovnik se i više nego približio venecijanskom scenariju. Govoreći o kruzerima u Splitu nigdje se ne spominje kontrola kruzerskog turizma, ili se spominje tek načelno, čemu dodatno svjedoči nepostojanje studije pješačkog prometa. Dva nova veza grade se kreditom Europske banke za obnovu i razvoj od 18.8 milijuna eura, ali s napomenom da se obavi natječaj za privatne koncesije nad putničkim terminalima. Dakle, radi se o potpunom povlačenju države, ali ne u korist lokalne uprave, što bi realno govoreći jedino i moglo donijeti neki prihod, već u korist privatnog sektora. Za posljedicu bi vrlo lako i nadasve moguće gradska luka mogla u dogledno vrijeme i potpuno pasti u privatne ruke. Izgradnjom hotela uz istočnu obalu ne samo što se gubi javni prostor, već se postavlja i pitanje koncesija na obližnjim gradskim plažama.

No, vratimo se na kruzerske goste. Kruzerski turisti se kratko zadržavaju u luci, a prema riječima vlasnika trgovina u povijesnoj jezgri, minimalno troše. Naravno, kruzerski turizam ima posljedice i na život unutar povijesne jezgre stvaranjem nesnosnih gužvi, otežavanjem svakodnevnog života stanovnika, kojih u Splitu još uvijek ima – i zbog kojih se, ironije li, Split u turističkim brošurama i ističe kao zanimljiva destinacija za razliku od spomenute Venecije, ili sada već i Dubrovnika, koje se smatraju lijepim, iako gotovo ispražnjenim, gradovima-muzejima. Nažalost, u zadnjih par godina svjedoci smo ovoj preobrazbi povijesne jezgre Dubrovnika, čija se stvarnost (ali i predodžba turista!) znatno promijenila iseljavanjem stanovnika i pretvaranjem centra grada u puki spomenik, ljusku grada. No, ni Split nije daleko od ovakve slike. Pogodovanje investitorima u kupovini nekretnina i prenamjena stanova u hotele i apartmane doveli su do toga da su neke ulice u Palači već sada “mrtve”, a izvan turističke sezone samo rijetki trgovci, obrtnici i ugostitelji ne zatvaraju svoja vrata.

Nadalje, kongresni turizma ili investicija u izgradnju kongresnih centara ima jedino smisla u suradnji s jakim regionalnim sveučilištem i/ili lokalnim poduzećima koja bi mogla predstaviti svoje inovacije, jer se u suprotnom nameće pitanje za koga bi se to održavali kongresi? Izmještanje Sveučilišta, odnosno preseljavanje fakulteta iz povijesne jezgre, dovelo je do situacije u kojoj Sveučilište malo ili nikako sudjeluje u životu grada. Sveučilište kao izvor intelektualnog kapitala i inovacija potpuno je odsječeno od grada, što dodatno doprinosi turistifikaciji, a time i “odljevu mozgova”.
U ovo predizborno vrijeme, Projekt Istočne obale u Splitu kroz koji se planiraju izgraditi kruzerski vezovi, kongresni centri i, naravno hoteli, djeluje zastrašujuće. Posebno zabrinjava otvoreno zagovaranje dovođenje multinacionalnih kompanija koje bi dovodile goste. Strah za budućnost Splita, koji se od drugog po veličini grada u državi već polako pretvara u “dalmatinsko turističko misto”, a njegovi stanovnici u eksploatiranu radnu snagu koja mahom radi u turizmu kako bi povećala profit i oplodila kapital kruzerskih kompanija i stranih investora je opravdan. Lokalni izbori ne ulijevaju optimizam da se išta može promijeniti: ne pokazuje se razumijevanje za negativne posljedice ovakve politike pa je i mogućnost zaustavljanja započetog procesa turistifikacije grada teško moguća.

S ovakvom slikom Split dočekuje Zakon o investicijama kojim se olakšava i ubrzava procedura ishođenja svih potrebnih dozvola za investitore, a potpuno se zaobilazi lokalna uprava. Ili pak lokalna uprava priprema javni prostor za potpunu kolonizaciju? Osim toga, forsiranje monokulture turizma, a zanemarivanje ostalih grana privrede nikada nijednom gradu nije donijelo ništa dobrog. Ekonomska i politička situacija u zemljama europske periferije jest i slika današnje Hrvatske i Dalmacije. Koliko god mi mislili suprotno, naša situacija nije ništa drugačija ili specifičnija. Ostaje samo naivni optimizam da nam ovakva budućnost i investicije donose bolje sutra. Možda je razlog tome što vrijeme otrježnjenja još nije došlo? Ipak, nadam se da nam situacija u europskoj periferiji, odnosno zemljama Mediterana može probuditi svijest o ne tako sjajnoj investitorskoj budućnosti i potaknuti nas na razmišljanja o reindustrijalizaciji.

Vratimo se na početak – promatrajući sve ove procese, čini se da bi pokraj definicije kolonijalizma mogla stajati slika današnje Dalmacije – namjere lokalnih političara, zajedno s Zakonom o investicijama zaista zvuče kao idealan recept za brzu i efikasnu kolonizaciju.

Pročitano 650 puta

Moglo bi zanimati

  • Zapisnik GV je naš Godot

    Kada želite znati koje su važne odluke donesene na zakonodavnom tijelu lokalne samouprave (Gradsko vijeće) onda pratite sjednice Gradskog vijeća i pročitate zapisnike Gradskog vijeća koji se naknadno objave na stranicama grada. Nema na otoku puno ljudi koje brine tko im i kako hlače kroji, ali ima ih nekoliko. Volim znati o čemu naše pametne i obrazovane glave u Gradu razmišljaju, što pričaju, a kako glasuju. Tradicionalno, na zapisnike, a od prošle godine i audio zapisnike, uvijek se čekalo mjesec, dva... A ovaj zadnji, sa sjednice GV iz 12. mjeseca čekamo dva mjeseca. Čekamo audio 10. sjednice, a već održavaju 11. Mogli su rasprodati pola otoka u tih tri mjeseca, a mi ne bismo ništa znali. Kada sam jednog vijećnika uvjeravao da su ti pisani zapisnici i audio zapisi beskorisni, zastarjeli način praćenja i zapisivanja, već su jeftinije i jednostavnije mogli sjednice snimati kamerom i stavljati na Youtube, nije me doživljavao. Ali kako bi i doživili, kada ih je tamo sve pregazilo vrijeme! Srednji vijek. Ili im pak odgovara ovakvo stanje stvari jer ljudi ne čitaju i ne prate te dosade od vijećanja, pa imaju otvorene ruke za svoje makinacije i mlaćenje prazne slame.

     

    Napisano Utorak, 16 Veljača 2016 18:59
  • PP naša je giljotina

    Naš prostorni plan je kriminalan, antirazvojan, prenapuhan gradnjom i rezultat osobnih interesa političko-građevinskih lokalnih lobija. One koji su radili i donosili takav prostorni plan smatram veleizdajnicima otoka. I dalje se donose UPU-i (planovi nižeg reda) za PP višeg reda koji je užasan. I dalje se lova upumpava u Geoprojekt. I dalje se inzistira na građevnom segmentu razvoja otoka umjesto da se prestane novac trošiti na spašavanje nečega što se spasiti neda. Što se krnje rodi, ni vrijeme, ni sav novac svijeta ne mogu ispraviti. Hitno je potrebno pristupiti izradi novog generalnog PP-a koji bi se zasnivao na očuvanju preostalog skromnog otočnog prostora, njegovih uvelike devastiranih resursa, na način onemogućavanja novogradnje po otoku. Glupo srljamo u situaciju da ćemo za par godina na otoku imati više izgrađenih objekata nego stalnog stanovništva! Gdje je tu održivost?

    Napisano Srijeda, 30 Prosinac 2015 08:25

Rekli su

  • "Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!" - Stjepan Gabriel Meštrović, unuk slavnog hrvatskog i jugoslavenskog kipara Ivana Meštrovića