Eko odred Rab

Promicanje održivog razvoja i zaštite okoliša na lokalnoj razini

Alternativa destrukciji otoka

Nakon što sam naveo negativna, gotovo pogubna, djelovanja naših ljudi na svoj otok (betonizacija, uzurpacija javnog dobra, nasipavanje ...

Drugih prilika neće biti - snažno za Most!

Procjenjujem da je u ovom trenutku podrška Mostu na nekih 20% birača. Iako priželjkujem 30, ne bih se iznenadio s 15 mandata. Tu brojku baziram na ...

Jedan otok, jedna betonska šetnica

U petak, 1.03.2013., održan je zbor građana mjesta Kampor, u Područnoj školi, uz prisustvo predstavnika gradske vlasti i javnih poduzeća. ...

Kako jednostavnim potezima onemogućiti dobre turističke priče i alternativne izvore preživljavanja na otocima

Htio sam pisati o toliko toga, ali nema potrebe za žurbom. Novi se problemi gomilaju, a stari ne rješavaju, pa će neke teme čekati godinama ...

Četvrtak, 17 Srpanj 2014 18:48

Stanje šuma na otoku Rabu u prošlosti

Danas kad netko kaže šuma na Rabu odmah se pomisli na Kalifront i Dundo, mediteranske šume zimzelenog hrasta crnike koji može doživjeti tisuću godina. No je li oduvijek bilo tako? Da li je Rab bio „zeleniji“ u stara vremena? Otoku Rabu, kroz povijest, dva najvažnija resursa su bili more i šume.

Brojni botaničari kroz stoljeća su dolazili na Rab kako bi istraživali floru njegovih šuma; od Luigi Angustillare 1559.godine pa do dan danas. Zahvaljujući tome imamo jako puno pisanog materijala o toj tematici tako da prateći kroz povijest što se događalo sa šumama, možemo pratiti i što se događalo s narodom.

Meni priroda je svetinja, drveće su moji hramovi a šume moje katedrale“ – M. Gorbachev

Počnimo s 15.stoljećem – rapska općina je do 1409.godine sama iznajmljivala rapske šume i pašnjake te s tim iznosom plaćala kneza i činovnike. Te 1409.godine općina Rab predaje svoje pašnjake i šume Veneciji na raspolaganje (za iznajmljivanje – radilo se o 900 lira godišnje) pod uvjetom da sada Venecija mora sama plaćati kneza i činovnike. Nedugo nakon toga, 1441.godine Rabljani predaju svoje šume rapskoj općini na uživanje no sebi ostavljaju prava na sječu drva za vlastite potrebe osim divlje masline, crnike, divlje kruške i medunca koje je mogla samo općina sjeći. U to vrijeme nailazimo na jedan podatak, prodaju 400 ovaca i 100 koza u 1442.godini, iz kojeg vidimo da je Rab imao velik broj koza u ono vrijeme no zbog njihovog zlog glasa radi šuma koje su o tom razdoblju bile glavni resurs Raba godinama ih se postupno Rabljani i općina rješavaju te ih danas gledamo na povijesnom minimumu. Pred kraj stoljeća, 1487.godine Rabljani mole Dužda da se uplete u šumarsku politiku jer zbog paljenja vapnenica narod strahuje da će Rab ostati bez šuma, što će sa sobom povući probleme i za životinje i za narod. Dužd svojim proglasom „Rab:Acta Comunitatis“ zabranjuje paljenje svih vapnenica – bez iznimke. Dužd je morao još nekoliko puta intervenirati za spas šuma (1516., 1522., 1540. – Rab: Arch. Capituli) kada rapskom knezu daje nalog da pod prijetnjom stroge kazne nitko ne smije u rapskim šumama sjeći dubove, crniku, divlju maslinu te divlju krušku.

Što će drvosječe raditi, kad posijeku stazu od mora do mora? – J.F.Cooper

Kraj 16.stoljeća i početak 17.stoljeća za sobom vuku siromašne i problematične godine. Uobičajena namirnica na rapskom stolu je bio kruh od žira crnike. No 1628.godine nije bilo dovoljno žirova zbog čega se narod doveo u velike probleme i glad. U „Kamporskim arhivima“ vidi se da Rapska općina odlučuje da se u loparskoj šumi, koja je veoma gusta i obilata u ono vrijeme, posiječe suho drvlje i proda te tako pomogne narodu koji nema hrane. Duždeve zabrane su se odnosile samo na „zeleno drveće“ te su tako izbjegnuti problemi. Nakon nekoliko teških godina dolazi 1656.godina gdje rapska općina okreće svoj pogled prema sv.Grguru – Vijeće Kneževa odlučuje da se posiječe 1500 kara crnike; kara je u ono vrijeme bila standardna mjera za drvo a označavala je punu prikolicu. Imamo podatak da je 1660.godine izvezeno iz rapske općine 3243 kara drva po cijeni 2 lire i 8 šoldi po karu, većinom prodano dalmatinskim ili mletačkim gradovima. U „Kamporskim arhivima“ se također ističe  1673.godina gdje rapska općina tvrdi da cijelo vrijeme drva sa sv.Grgura kradu Senjani tako da je bolje da ih općina proda; prodaje se 1000 kara drva po cijeni 1 lire i 8 šoldi po karu najviše kako bi se podmirili dugovi apotekara i liječnika.

 

Narod koji uništava svoju zemlju uništava samog sebe“ – F.D.Roosevelt

Na početku 18.stolječa – 1701.godine – imamo podatke da je na otoku Rabu oko 35 000 glava stoke – ovce, koze, magarci, svinje itd. U sudskim arhivima grada Raba imamo zapise iz 1720.godine gdje Krste Ornoga traži dozvolu za sječu svoje šume u Kamporu i Mundanijama. Tada je prvi put zabilježeno da se mora imati dozvola za sječu vlastite šume a i ujedno dokaz da je bilo šume u Mundanijama. Tada 1735.godine Tomas Balbi u Veneciji senatu daje na raspravu pitanje Lopara jer „Nemilosrdno još sada privatnici sijeku šume po loparskim pašnjacima te teren pretvaraju u njive“ te napominje da ljudi „takova učiniše kroz zadnjih 6 godina“. Imamo zapise iz 1774.godine koji spominju veliku šumu na Kamenjaku koja je čuvala Rab od bure. U „Acta Comun“ iz 1816.godine općina objavljuje sječu šume na sv.Grguru, Golom Otoku, Sorinju, Barbatu i Lunu te se drva moraju odvesti što prije u Zadar za vojsku kako bi se rapska općina odužila za hranu što je vojska dala prethodne godine. U „Acta Comun“ iz 1827.godine općina daje dopuštenje za sječu 400 kara šume na sv.Grguru, 20 kara šume na Golom Otoku te 80 kara šume na Frugi. Prisjetimo se sada onih 1500 kara crnike sa sv.Grgura iz 1656.godine i 1000 kara crnike sa sv.Grgura iz 1673.godine. Općinski arhivi iz 1829.godine pokazuju da općina pokušava zaposliti lugare za Kalifront i Lun. Također općina predlaže 1841.godine da se dopusti narodu da sijeku šumu za kućnu upotrebu i da se zaposli 6 šumara – 2 za Lun, 2 za Kalifront, 1 za Sorinj-Frugu i 1 za sv.Grgura i Goli Otok. U „Acta Comun“ iz 1842.godine Općina proglašava da se u gradu otvara skladište drva za prodaju građanstvu – i dalje vrijedi zabrana sječe crnike, divlje masline, medunca i divlje kruške za narod. „Acta Comun“ iz 1853.godine pokazuje da su na Rabu i Pagu 3 lugara i 1 nadlugar, 2 manje nego što je prvobitno traženo prethodnih godina. Ima još zapisa o lugarima na otoku Rabu no možda najvažnije je reći da su oni skroz do 1858.godine bili autonomni, neovisni o općini no tada svi poslovi šumarije prelaze u ruke općine Rab. I odmah par godina kasnije, 1862.godine u „Acta Comun“ vidi se da je općina ugovorila prodaju drva iz Kalifronta za ratnu mornaricu. Iste godine šumarski savjetnik Heinrich Deimel šalje 10 vrećica primorskog bora ubranog na Korčuli kako bi se 5 vrećica posijalo po Dundovu i Kalifrontu a 3 po Lunu i Novalji; to je trenutak kada primorski bor dolazi na Rab. Iste godine također općina osim Kalifronta daje ratnoj mornarici na raspolaganje i sv.Grgur za sječu šume. „Acta Comun“ i „Općinski arhiv“ iz te 1862.godine nam također pokazuju da šumarski savjetnik Spalatin kaže da nema dovoljno drva u gradskom skladištu i preporučuje sječu šume na Dolinu jer, kako on tvrdi, „stabla su veoma stara“ i „narod nema dovoljno drva za pravljenje rakije“ na temelju čega općina daje ugovor trojici seljaka za sječu na Dolinu. Ratna mornarica te godine je poslala 4 tesara za obradu drva na sv.Grguru koji završavaju u Kalifrontu na tesanju crnike za brodove te pred kraj godine mornarica pokazuje potrebu za još više drva na što općina nastavlja intenzivniju sječu na sv.Grguru i moli vladu da potiče mornaricu na kupnju hrastova. U to vrijeme Josip Stella je bio nadlugar i imao kuću u Dundovu a među njihovim dnevnicima rada vidi se i redoviti obilazak šume u Barbatu. U 1865.godini općinsko vijeće raspravlja o potrebi da zidovima ogradi i državnu šumu Dundo i općinsku u Kalifrontu kako bi se obranilo šumu od životinja a kao što i danas biva, tri puta se raspravljalo a ništa dogovorilo. „Acta Comun“ iz 1974.godine pokazuje Josipa Stellu kao nadlugara (sada već 17.godina), Krstu Lupića kao lugara Kalifronta, Antuna Ivića kao lugara Sorinja i sv.Grgura, Antu Supića kao lugara Fruge i Krasića i Ivana Galziana zaduženog za Lun i Novalju. „Acta Comun“ iz 1896.godine pokazuje da općina gradi kuću u Dragi za drvosječe iz Vinodola i Bakra koji sijeku šumu na Frugi.  Iste godine novi nadlugar Justu Belia moli Općinu za pošumljavanje Frkanja borovicom te sistematsko pošumljavanje Komrčara. U 1900.godini imamo zapis da je šuma na Frugi posječena zbog čega već 1908.godine nadlugar Belia mora podizati nasipe na Frugi jer sada rahlo tlo bez korijenja šume ne uspijeva oduprijeti se snazi vode. „Acta Comun“  te iste godine spominje samo 9 stabala crnike na Golom Otoku; nakon 200 godina nesmotrene i nekontrolirane sječe crnike. Tek 1928.godine počinje se razmišljati o prestanku sječe na sv.Grguru kako bi se on uredio kao turistički park prirode no tada je već kasno. Odorik Badurina je u svojim kronikama samostana u Kamporu (1936.-1956.) zabilježio brojne napore rapskih šumara i seljaka za pošumljivanje otoka Raba no morska solica uz buru nemilosrdno usporava njihove napore. U to vrijeme se sije ne samo crnika i divlja maslina nego i razni borovi, lovor, jasen, rogač itd. Tada, nakon skoro 400 godina konstantnog iskorištavanja šume počelo se razmišljati o pošumljavanju i očuvanju.

U šumi se uvijek vratimo razumu i nadanju“ – R.W.Emerson

Što možemo zaključiti iz svega prethodnog? Otok Rab je bio iznimno zelen no zbog bezobzirnog iskorištavanja šume smo spali na današnje stanje. Dok smo bili pod Venecijom, više se brinulo o zelenim površinama i šumama nego u svim godinama koje su slijedile. Sve gole površine današnjeg otoka Raba u prethodnih 200 godina su bile prepune šuma. Dan danas, povijest se ponavlja – otoku Rabu su i dalje glavni resursi more i šume. Jedno svjesno iskorištavamo za turizam a na drugo (šume) kao da smo zaboravili. Ako nas išta povijest može naučiti to jest da su šume sposobne samo-održavanju no čovjek veoma lako i snažno utječe na njih. Zbog toga čovjek za opstanak šuma, jer o njenom opstanku ovisi i čovjekov, mora vratiti što je uzeo. Kad već zarađujemo i živimo od turizma, moramo početi zarađene novce ulagati u održavanja prirodnih šumskih ekosistema jer ne možemo godinama ubirati plodove, a ništa ne ulagati. Možda smo mi dobili priliku popraviti što su prije nas olako shvatili, no jedno je sigurno, nakon ove naše – treće prilike neće biti. Rađeno na temelju arhive Šumarskog lista

Pročitano 1446 puta

Moglo bi zanimati

  • Zapisnik GV je naš Godot

    Kada želite znati koje su važne odluke donesene na zakonodavnom tijelu lokalne samouprave (Gradsko vijeće) onda pratite sjednice Gradskog vijeća i pročitate zapisnike Gradskog vijeća koji se naknadno objave na stranicama grada. Nema na otoku puno ljudi koje brine tko im i kako hlače kroji, ali ima ih nekoliko. Volim znati o čemu naše pametne i obrazovane glave u Gradu razmišljaju, što pričaju, a kako glasuju. Tradicionalno, na zapisnike, a od prošle godine i audio zapisnike, uvijek se čekalo mjesec, dva... A ovaj zadnji, sa sjednice GV iz 12. mjeseca čekamo dva mjeseca. Čekamo audio 10. sjednice, a već održavaju 11. Mogli su rasprodati pola otoka u tih tri mjeseca, a mi ne bismo ništa znali. Kada sam jednog vijećnika uvjeravao da su ti pisani zapisnici i audio zapisi beskorisni, zastarjeli način praćenja i zapisivanja, već su jeftinije i jednostavnije mogli sjednice snimati kamerom i stavljati na Youtube, nije me doživljavao. Ali kako bi i doživili, kada ih je tamo sve pregazilo vrijeme! Srednji vijek. Ili im pak odgovara ovakvo stanje stvari jer ljudi ne čitaju i ne prate te dosade od vijećanja, pa imaju otvorene ruke za svoje makinacije i mlaćenje prazne slame.

     

    Napisano Utorak, 16 Veljača 2016 18:59
  • PP naša je giljotina

    Naš prostorni plan je kriminalan, antirazvojan, prenapuhan gradnjom i rezultat osobnih interesa političko-građevinskih lokalnih lobija. One koji su radili i donosili takav prostorni plan smatram veleizdajnicima otoka. I dalje se donose UPU-i (planovi nižeg reda) za PP višeg reda koji je užasan. I dalje se lova upumpava u Geoprojekt. I dalje se inzistira na građevnom segmentu razvoja otoka umjesto da se prestane novac trošiti na spašavanje nečega što se spasiti neda. Što se krnje rodi, ni vrijeme, ni sav novac svijeta ne mogu ispraviti. Hitno je potrebno pristupiti izradi novog generalnog PP-a koji bi se zasnivao na očuvanju preostalog skromnog otočnog prostora, njegovih uvelike devastiranih resursa, na način onemogućavanja novogradnje po otoku. Glupo srljamo u situaciju da ćemo za par godina na otoku imati više izgrađenih objekata nego stalnog stanovništva! Gdje je tu održivost?

    Napisano Srijeda, 30 Prosinac 2015 08:25

Rekli su

  • Uhljeb je osoba čija se životna taktika, ideologija, praksa i evolucijski nagon za egzistencijom svodi na nekritički oportunizam. Dotična osoba lojalna je svojoj stranci, lokalnom šerifu, kompaniji i nečemu drugom sve dok nešto od tih entiteta osigurava njegovu egzistenciju. Pritom djeluje kontra svih plemenitih poriva i ideala, krajnje nagonski, reducirano na instinkt za preživljavanje i do kraja će stajati uz izvor svoje egzistencije ne mareći da li on uništava tuđe živote, potapa budućnost cijelih generacija, pa u konačnici možda i vrši genocid cijelih naroda. - Stipe Petrina