Eko odred Rab

Promicanje održivog razvoja i zaštite okoliša na lokalnoj razini

Alternativa destrukciji otoka

Nakon što sam naveo negativna, gotovo pogubna, djelovanja naših ljudi na svoj otok (betonizacija, uzurpacija javnog dobra, nasipavanje ...

Drugih prilika neće biti - snažno za Most!

Procjenjujem da je u ovom trenutku podrška Mostu na nekih 20% birača. Iako priželjkujem 30, ne bih se iznenadio s 15 mandata. Tu brojku baziram na ...

Jedan otok, jedna betonska šetnica

U petak, 1.03.2013., održan je zbor građana mjesta Kampor, u Područnoj školi, uz prisustvo predstavnika gradske vlasti i javnih poduzeća. ...

Kako jednostavnim potezima onemogućiti dobre turističke priče i alternativne izvore preživljavanja na otocima

Htio sam pisati o toliko toga, ali nema potrebe za žurbom. Novi se problemi gomilaju, a stari ne rješavaju, pa će neke teme čekati godinama ...

Nedjelja, 13 Listopad 2013 15:55

Kako jednostavnim potezima onemogućiti dobre turističke priče i alternativne izvore preživljavanja na otocima

Htio sam pisati o toliko toga, ali nema potrebe za žurbom. Novi se problemi gomilaju, a stari ne rješavaju, pa će neke teme čekati godinama ako treba. Baš dok ovo pišem dobivam informaciju da još jedan par trajno napušta otok, odnosno Hrvatsku.

Poljoprivreda i stočarstvo napušteno je, zapušteno ali i zabranjeno pravilnicima, inertnošću rukovodećih kadrova koji otok poklanjaju cementu iako gost žudi za proizvodom s integritetom. Bez zdravog, lokalnog uzgoja rođenog u travi i zemlji nema razvoja turizma, a neće ga biti dok fokus s urbanizacije ne premjestimo ka ruralnom dijelu i njegovom održivom korištenju (ne iskorištavanju).

Komunalni red Grada Raba na snazi je od 2003 godine. Nema ga na stranicama Grada, već se mora tražiti po službenim novinama PGŽ-a… Nekoliko je izmjena i dopuna uslijedilo, ali oko nebitnih detalja. Na koji način pravilnik donesen prije deset godina, može odgovoriti izazovima ovog desetljeća? A uvažavajući promtnost, predanost poslu, želju za radom te shvaćanje potrebe odgovornih za bilo kakvim promjenama trenutnog stanja, zasigurno i sljedećih deset.

Proteklih godinu dana živim u pitomom kraju koji nekako odolijeva većim građevinskim mučenjima. Građevinsko-turistički sektor još je uvijek zaluđen morskom crtom, pa se ovakva udaljenija područja bolje drže što se tiče izgleda prostora, a time kvalitete života. 

Vrijednost Kampora i Mundanija stoji u unutrašnjosti – u obraslim poljima i propalim seoskim imanjima, koja će, nakon što se prostor bliže obali dokrajči, dospjeti na pladanj turističke valorizacije (apartmanizacije).

Iako geomorfološke i antropološke osobitosti kazuju da su otočna mjesta zapravo sela, otok ima administrativni status Grada (minus Lopar), pa se prema svemu sudeći, komunalni red dobio kopiranjem pravilnika nekog gradskog centra. Jer kako inače objasniti šture propise koji nimalo ne uvažavaju mjesne prirodne, društvene, povijesne i tradicijske osobitosti, kao što ne propisuju ni alate njihove zaštite. Rabljanin si umislio da je otok velegrad pa tome podredio stil života i pravila ponašanja. A ono što se ne uklapa u takvu lažnu sliku bezbrižnog suvremenog života, postane žrtvom represije i zabrane. Loši ljudi pišu loše zakone, što drugo reći.

Dokument je školski primjer jednodimenzionalnog pogleda na stvari koje su kompleksna problematika, a koja zahtijeva istančan pristup, poznavanje lokalnih gradskih ili ruralnih zakonitosti i životnih prilika te stručnu podlogu poduprtu sposobnim kadrom. Kao da je pravljen reda radi, bez aplikacije pozitivnih primjera mjesta sličnih značajki, bez uzimanja u obzir potreba mještana, bez konzultacija s poznavateljima koji bi predali prijedloge o npr. kontroli i izgledu starogradske jezgre, raspolaganju javnim površinama, uređenju privatnih… Sada već previše tražim, pa zar ne znam da je korištenje i izgled privatnog terena ili zgrade isključiva odgovornost vlasnika? Ili bolje rečeno, signal nadležnima da se ništa ne mora činiti i da je sve izvan njihove kontrole!

Selo nije prepoznato kao žila kucavica otočnog gospodarstva iako za to i danas ima dobre uvjete, a za razliku od apartmansko-resortnog turizma, ne upropaštava prostor i ne ugrožava otočnu budućnost. Agronomi i biolozi zgražaju se kada doznaju koliko i kakva smo područja namijenili u građevne terene, kao da ne vidimo kamo nas je takvo bezobzirno korištenje prostora dovelo. Plaće birokratsko-kleptokratskoj mašineriji važnije su od otočne budućnosti, pa neka se gradi do mile volje! Otok ne treba više menadžera i političara, već iscjelitelje zemlje, proizvođače osnovnih dobara, baštinike kulture i njegovatelje krajolika. Ljude koji rade stvari koje zahtijevaju vrijeme, a ne novac.

Skupi konzultanti dijele lekcije o potrebi razvoja seoskog i agroturizma, ali glavni opstruktori toga su oni koji ih angažiraju. Nisu stvoreni uvjeti za tako nešto. A neki su se pobrinuli da do toga ni ne dođe. Možda iz osobnih interesa, ali vjerojatnije se radi jednostavno o neznanju i nezainteresiranosti. Velika moć i odgovornost data je ljudima koji nisu kompetentni, a novac se troši na savjete ljudi u odijelima iako zdrav seljački razum može ponuditi jednako dobre ideje. Posljednjih je godina jako popularno postalo naručivati izrade strategija razvoja, akcijskih planova, projekata, analiza… jer negdje se novac mora utrošiti za potrebe turizma, a papir svašta trpi. Beskrajne stranice prazne slame, skupo plaćene, a svi unaprijed znaju da se malo što od napisanoga može i hoće učiniti. Za neke bi ideje bilo bolje da ostanu samo mrtvo slovo na papiru. Razvoj gospodarstva je isključivo administrativni – definira se na dokumentu, ali ne provede u stvarnosti. A ono što se provede u stvarnosti, neusklađeno je s dokumentom.

Igrom slučaja, lokacija mog prebivanja, ugodno je obiteljsko domaćinstvo gdje još obitava rijedak duh seoskog života. Komplementirano modernom udobnošću, ali izuzeto od arhitektonskih splačina koje su tako popularne na mastodontskim apartmankama -kuća je okružena zelenilom, živim svijetom, čistim zrakom. Susjedstvo je složna zajednica koja surađuje i dijeli, potpuna suprotnost nekim drugim mjestima na otoku kamo su dobrosusjedski odnosi ozbiljno narušeni. Kuća je namijenjena životu obitelji, ne kumulaciji kapitala, a to se vidi i osjeti.

Iza kuće su „mošuni“, materijal kakav je već potreban na ovakvom gospodarstvu i životinje. Na brdu su tako ovce, kokoši, purice, guske, patke, pas, mačke, patuljasta svinja neutaživog apetita, a od divljeg svijeta redovito prisutne sove, divlje grlice, piljusi, zečevi, fazani i ježevi. Jedan zanimljiv svijet kakvome ostaje sve manje mjesta.

Životinje na tom brdu žive desecima godina, pa su svojevrsno obilježje mjesta. Ne smetaju našim obiteljima koje žive desetak metara od njih, ali smetaju susjedu, koji nema izravan pogled na njih niti mu uzrokuju kakvu štetu. I onda se glupim snopovima papira kao što je komunalni red staje na stranu takvim ljudima, koji bespotrebno ulaze u sukobe sa susjedima. Čemu?! Kada gosti odu ili ne dođu, susjedi su ti koji ostaju pa je važnije s njima pronaći zajednički jezik.

Nije stvar ovog konkretnog primjera, posrijedi je otočni fenomen. Imamo nezrelo društvo koje ne zna balansirati između starinskih vrijednosti te komfora (često raskalašenosti) novog doba. Da li je ispravno iskorijeniti stare načine u isključivom interesu turizma, te kakav će turizam takva žrtva prizvati? Da li se kvaliteta života u mjestu definira osobnim materijalnim bogatstvom ili raspoloživošću javnih resursa u funkciji obogaćivanja duhovnog i zdravstvenog života ljudi (šuma, parkova, plaža, vode, javnih ustanova, kulturnih i folklornih dobara, događaja itd. )?

Turizmom se često bave laici ograničenih uvjerenja i znanja, koji svojim postupcima uzrokuju štetu sebi koliko i zajednici, a uz podršku jednako disfunkcionalnog upravnog sustava, njegove legislative i službenika.

Članak 42. odluke o komunalnog redu Grada Raba

U starogradskoj jezgri i PC Malom Palitu nije dozvoljeno držati životinje – kopitare, papkare, perad, pčele, pernatu divljač i glodavce. (razumljivo)

Članak 43. odluke o komunalnom redu Grada Raba

Na područjima koja nisu obuhvaćena odredbama članka 42. mogu se držati životinje ako njihovo držanje ispunjava sanitarno-higijenske uvjete i ako su udaljene više od 50 metara od najbliže kategorizirane javne prometnice i 100 metara od najbližeg stambenog objekta za stalno ili povremeno stanovanje.

Komunalni redar može po prijavi ili po službenoj dužnosti zabraniti držanje životinja na područjima gdje je to dopušteno ako je držanje životinja suprotno odredbi stavka 1. ovog članka ili ako se time nanosi nepotrebna smetnja okolnim stanarima ili narušava izgled naselja.

Ovce u polju su narušavanje izgleda naselja… Kakva gomila gluposti! Razbacani kontejneri smeća, prljave ulice nakrcane stolovima, grafiti, apartmanima načičkana obala, propale zgrade, smrdljive marine i prljave plaže – to je naša realnost i pravo narušavanje izgleda naselja.

Dakle, ako su vaši od pradavnina čuvali životinje, ali sada imate novog susjeda, na čiju lokaciju i gradnju kuće naravno niste mogli utjecati, automatski gubite stoljetno tradicijsko i životno pravo na uzgoj životinja. Možemo na prste ruke nabrojati kuće gdje je minimalna udaljenost od drugog stambenog objekta stotinu metara, još manje gdje je 50 od kategorizirane prometnice. Nema svatko zemlje na Frugi niti je normalno tražiti da svakodnevno ljudi do tamo dopremaju „lokanje“. Deložiranjem životinja iz blizine kuća, instantno se upropaštava seosko domaćinstvo. A to blokira razvoj niza alternativnih tj. atraktivnih gospodarskih aktivnosti i ponude – seoski turizam, preradu mlijeka, proizvodnju sira, mesa i suhomesnatih proizvoda (kada ste zadnji put jeli rapski pršut ili sir?), pa čak izradu suvenira i sekundarnih proizvoda (glazbalo „mih“ kao autohtoni rapski suvenir?). Značajno udaljavanje domaćih životinja i poljoprivrednih površina od naselja demotivira ljude da putuju jer troše vrijeme i novac koji ne mogu kompenzirati kroz tu malu proizvodnju za vlastite potrebe. Eko imanja, rančevi i OPG-ovi manjih površina budućnost su turističke ponude u EU, ali očito ne i naše.

U stambenim zgradama New Yorka vlasti su počele poticati tzv. urbane vrtove gdje stanari uzgajaju vlastito povrće i perad za meso tj. jaja. U takvoj simbiotskoj vezi gradske vlasti, građana i prirode – stanarima se pružila prilika za proizvodnju zdrave hrane, zbrinjavanje biološkog otpada, sudjelovanje u „pozelenjivanju“ vizura grada. Ono što je urbanizirani čovjek napustio i zaboravio danas pokušava vratiti, makar kroz uzana vrata. Umjesto ljudskih košnica, zgrade postaju društveni centri i okupljališta mladih, a sve u znaku prirode. Da se uz turizam može i treba omogućiti domaći uzgoj svojim primjerom kazuje Europa – štale uz kuću i stada u dvorištu nisu problem kod austrijskih, francuskih, švicarskih i njemačkih gradića. Navedene zemlje samo od domaćih proizvoda otvaruju veću zaradu nego cjelokupni hrvatski turizam. Ali Hrvatska je očito zapadnije od Zapada. Domaću kozu, vola i magarca izgnali smo s otoka, danas kada naš turizam u krizi, mogu jedino takva bića spasiti.

Ne naziva se stoka bez razloga „blagom“. Dvije tisuće godina ovce su prehranjivale ljude ovih krajeva, ali u turističkoj zbilji „modernog“ Raba za njih više nema mjesta.

Mala obiteljska gospodarstva mogla bi prehraniti višestruko veću populaciju od otočne, ali su također baštinici biološke raznolikosti. Upravo se na autentičnim starinskim imanjima čuvaju autohtone pasmine životinja koje su dio nacionalnog bogatstva i identiteta naroda (boškarin, istarska koza, turopoljska svinja…). Nijedan turistički stručnjak neće savjetovati odstranjivanje živadi iz turističkih zona, a kakve su to uostalom turističke zone na Rabu? Apartmanska naselja i vikendice, nerijetko stranih vlasnika, koje nije briga za ovdašnji život, koji ništa drugo osim asfalta i betona ne poznaju. Kojima smeta lavež pasa, šuljanje mačaka, cvrčanje cvrčaka, glasanje zrikavca, blejanje ovaca, kukurikanje pijetla…

Moja je svinja postala mjesna atrakcija koju svakodnevno posjećuju susjedi i njihovi turisti, ali ona narušava izgled i ugled mjesta?! Narušava naš masovni turizam betona, klora i uvozne hrane! Kvalitetan turist odlazi iz gradnjom uništenih krajeva gdje više ne može pribaviti litru domaćeg maslinovog ulja i kilogram sira. Dolazi neki drugi, koji manje traži i manje troši.

Kakav će gost dolaziti na rapske fešte na kojima će piti makedonski Vranac iz plastične čaše, dok se na žaru vrti lička janjetina, a za stolom reže talijanski pršut. Koliko vrijedi restoran koji poslužuje meso iz Mađarske, krumpir iz Rumunjske, ulje iz Španjolske, lubenice iz Grčke…

Stvarna održivost ekonomije polazi od proizvodnje sirovina za osnovne ljudske potrebe. Umjesto da potičemo lokalni organski uzgoj, vlastitu ekološku hranu pa de facto gradimo održivi gospodarski temelj i sigurniju budućnost oslobođenu apsolutne dominacije turizma (ili koja bi se s njime održivo ispreplitala), namjerno se uništavaju mala gospodarstva, a ljudima uzima kruh iz usta.

Zar je „mošun“ sanitarno-higijenska opasnost? Takvima preporučam da nekoliko dana provedu u postrojenju industrijske proizvodnje i prerade mesa, pa onda zbore o opasnostima čuvanja domaćih životinja blizu kuća. Bolesti životinjskog podrijetla kojima nas plaše uzgojene su u laboratorijima i industrijskim kompleksima, odakle se pribavlja meso naših shopping centara. Sve je dobro dok ne znamo kako i kakva hrana na naš stol dospijeva. Svinjska i ptičja gripa, kravlje ludilo i druge bolesti nisu ništa drugo nego upozorenja prirode da je naše baratanje izvorima hrane krenulo u krivom smjeru.

Istina je da domaći uzgoj i životinje ne odgovoraju neznalicama koje otok povlače na dno divljeg, neplanskog turizma slabašne ponude i profila posjetitelja. Birokrati jednostavno nisu sposobni pojmiti što je za kvalitetan život na otoku potrebno. Za njih u hladnom, despresivnom svijetu nebodera i šarenih fasada nema mjesta šumama, oranicama i živom svjetu, u njihovom je svijetu sve klasificirano, kontrolirano, sistematizirano, tretirano, standardizirano, importirano, etiketirano, ukalkulirano i kapitalizirano!

Ljudi koji nisu okruženi životinjama, kojima egzistencija o njima ne ovisi, koji nemaju blage veze kako bi zdravo životno okruženje trebalo izgledati, ne mogu me razuvjeriti da ovci ili kokoši nije mjesto blizu naselja. Da se razumijemo, nisam protiv toga da pravila postoje. Sigurno da stočarstvo nije moguće u centru, ali ne mogu jednaka pravila glasiti za staru jezgru i Dragu, Šarengrad i Kampor, za obalnu crtu i ruralni kraj. Ako čuvate nekoliko životinja, u naselju s pet susjeda, a samo jedan negoduje zbog životinja – zakon staje na stranu tog jednog čovjeka neovisno što ostalih četvero misli o tome. Ima li to smisla?

Ovčji brabonjak i kokošji izmet nije svinjska mokraća i konjska balega. Nemaju nepodnošljiv vonj, nisu zdravstvena opasnost, jako su korisni za okoliš, preduvjet agroproizvodnji. Zar će nas se osuditi da, uz sve proizvode koje smo ionako već prisiljeni kupovati (iz uvoza i upitne kvalitete) te unatoč silnom potencijalu koji na otoku imamo, čak i gnojivo trebamo kupovati u trgovini?!

Radijus vonja netretiranog kokošinjca je do pet metara, ovčje štale također. Posipavanjem poda dijatomejskom zemljom i piljevinom u potpunosti se odstranjuju neugodni mirisi. Navedena metoda samo je jedna od mnogih kojom se eliminira vonj, vlažnost, bakterije i paraziti iz životinjskih nastamba. Drugim riječima – pravilnom skrbi i stvaranjem primjerenih uvjeta životinjama, a uz primjenu suvremenih tehnologija i saznanja, izgrađuje se kvalitetno i tolerantno životno okruženje i za ljude. Zabrane i nametanje tuđe volje, zakonima i djelima, najgora su solucija kojom se samo stvara revolt i nesloga u zajednici. A to se onda projicira na druge aspekte života.

Kada su se lokalni specijalci zaigrali pa uništili uvalu Mel, gdje su bili inspektori? Kada je kamp gricnuo javno dobro kako bi se napravio umjetan bazen pokraj plaže, a kreativnim arhitektonsko-pravnim inžinjeringom podiglo apartmansko naselje pod izlikom kampa, inspektora nije bilo. Ne sumnjam da je tako nešto u njihovim glavama pozitivno ocijenjeno.

Kada je izgorila bespravno postavljena kamp kuća pokraj spomen-groblja, koja je zamalo za sobom povukla Kalifront, naših vrijednih inspektora nije bilo. Eno je, na istome mjestu poluizgorena još stoji! Biti će da je zemlja privatna, pa se ne smije ukloniti. Ali kada ju je zahvatila vatra, nije se branilo gašenje požara „na privatnom“, na račun volonterskog rada i javnih sredstava.

Kada se u Kamporskom polju pokraj istog spomen područja podignula ciglena konstrukcija, ta šaka u oko u idiličnom primorskom pejzažu, naših vrijednih inspektora nije bilo. Kada ljudi šutu i otpad odlažu u polja i more, inspektora nema u blizini. Kada se odlagalište građevnog materijala u kamporskom polju ograđuje logorskom žicom (u turističkom naselju jel’…), inspektori ni da primirišu.

Kada se po otoku podizalo na desetke bespravnih objekata gdje su bili inspektori? Možda su bili zauzeti gradnjom vlastitih ilegalnih objekata. Kada su na Frkanju nicale kuće, gdje je bila sila inspekcijskog aparata?

Ma kada je uništen i pokraden gotovo cijeli obalni pojas otoka, gdje su bile silne službe koje porezni obveznici skupo plaćaju?

Ali kada se pijetao ujutro oglasi pa nekome padne na pamet da svojem susjedu zagorča dan, onda inspektori revno izlaze na teren, napuštaju udobne kožne stolice klimatiziranih ureda ili terase kafića pa treniraju strogoću nad radnim narodom koji privređuje njihovu plaću. U društvu i sustavu iskrivljenih vrijednosti građevinski materijal u Kamporskom polju ima veća prava i bolji tretman nego biće koje te prehranjuje.

Ako, uz mnogo sreće, imaš tolerantne susjede, hektar zemlje možeš zabetonirati pa na nju postaviti suhu marinu, skladište, odlagalište otpada, kampere, bespravnu zgradu, glisere… Tolerira ti se ruševni balkon i fasada koja pada šetačima na glavu.

Možeš prisvojiti malo mora, ceste i šume. Ili ih raskopati i raspiliti. Nitko ti neće ništa, nikoga nije briga što se događa, dok ne ulaziš na „njihovo privatno“. Brak socijalističkog mentaliteta i neoliberanog divljeg kapitalizma nove Hrvatske kreirao je kulturu ponašanja u kojoj je recimo, privatno vlasništvo svetinja s kojim možete činiti što želite, a da vas nitko ne pozove na red. I gdje su pojedinačni interesi stavljeni ispred općeg dobra.

Na krilima “to je privatno” mentaliteta mi koračamo naprijed s jednim od najgore stojećih obalnih pojasa na Jadranu, prljavim površinama, napuštenim poljima, obraslim pašnjacima, nesređenim sustavom zbrinjavanja otpada, zapuštenim gradskim središtem, razgrabljenim plažama, katastrofalnom javnom infrastrukturom, derutnim školama, velikom nezaposlenošću i osljepljujućom depopulacijom.

A ako pak imaš nerazumne i svadljive susjede, nedaj Bože da imaš koju kokoš, jer će naša gradska vlastela, tek nedavno priučena gradskom životu – provesti pritisak, u skladu s zakonom, da požališ kako si pokušao uzgojiti ono što jedeš. Sa sadašnjim zakonima i onima koji ih provode, blago životu na otocima. Smeće kraj ceste nailazi na više razumijevanja negoli ovca koja život znači.

Komunalni red i strategije razvoja kojima se neki vode trebalo bi baciti u smeće. Zajedno s onima koji ih provode. Da se sutradan gore navedena odredba ukloni, više bi se učinilo za ekonomiju i dobrobit otoka nego što se učinilo proteklih deset godina. Ponešto edukacije o održivom razvoju malih sredina nekima također ne bi škodilo.

Ma ne triba bit ni posebno pametan, samo triba bit čovik.

Pročitano 3095 puta

Video sadržaj

Moglo bi zanimati

  • Zapisnik GV je naš Godot

    Kada želite znati koje su važne odluke donesene na zakonodavnom tijelu lokalne samouprave (Gradsko vijeće) onda pratite sjednice Gradskog vijeća i pročitate zapisnike Gradskog vijeća koji se naknadno objave na stranicama grada. Nema na otoku puno ljudi koje brine tko im i kako hlače kroji, ali ima ih nekoliko. Volim znati o čemu naše pametne i obrazovane glave u Gradu razmišljaju, što pričaju, a kako glasuju. Tradicionalno, na zapisnike, a od prošle godine i audio zapisnike, uvijek se čekalo mjesec, dva... A ovaj zadnji, sa sjednice GV iz 12. mjeseca čekamo dva mjeseca. Čekamo audio 10. sjednice, a već održavaju 11. Mogli su rasprodati pola otoka u tih tri mjeseca, a mi ne bismo ništa znali. Kada sam jednog vijećnika uvjeravao da su ti pisani zapisnici i audio zapisi beskorisni, zastarjeli način praćenja i zapisivanja, već su jeftinije i jednostavnije mogli sjednice snimati kamerom i stavljati na Youtube, nije me doživljavao. Ali kako bi i doživili, kada ih je tamo sve pregazilo vrijeme! Srednji vijek. Ili im pak odgovara ovakvo stanje stvari jer ljudi ne čitaju i ne prate te dosade od vijećanja, pa imaju otvorene ruke za svoje makinacije i mlaćenje prazne slame.

     

    Napisano Utorak, 16 Veljača 2016 18:59
  • PP naša je giljotina

    Naš prostorni plan je kriminalan, antirazvojan, prenapuhan gradnjom i rezultat osobnih interesa političko-građevinskih lokalnih lobija. One koji su radili i donosili takav prostorni plan smatram veleizdajnicima otoka. I dalje se donose UPU-i (planovi nižeg reda) za PP višeg reda koji je užasan. I dalje se lova upumpava u Geoprojekt. I dalje se inzistira na građevnom segmentu razvoja otoka umjesto da se prestane novac trošiti na spašavanje nečega što se spasiti neda. Što se krnje rodi, ni vrijeme, ni sav novac svijeta ne mogu ispraviti. Hitno je potrebno pristupiti izradi novog generalnog PP-a koji bi se zasnivao na očuvanju preostalog skromnog otočnog prostora, njegovih uvelike devastiranih resursa, na način onemogućavanja novogradnje po otoku. Glupo srljamo u situaciju da ćemo za par godina na otoku imati više izgrađenih objekata nego stalnog stanovništva! Gdje je tu održivost?

    Napisano Srijeda, 30 Prosinac 2015 08:25

Rekli su

  • "Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine. Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja." - Ante Starčević