Eko odred Rab

Promicanje održivog razvoja i zaštite okoliša na lokalnoj razini

Alternativa destrukciji otoka

Nakon što sam naveo negativna, gotovo pogubna, djelovanja naših ljudi na svoj otok (betonizacija, uzurpacija javnog dobra, nasipavanje ...

Drugih prilika neće biti - snažno za Most!

Procjenjujem da je u ovom trenutku podrška Mostu na nekih 20% birača. Iako priželjkujem 30, ne bih se iznenadio s 15 mandata. Tu brojku baziram na ...

Jedan otok, jedna betonska šetnica

U petak, 1.03.2013., održan je zbor građana mjesta Kampor, u Područnoj školi, uz prisustvo predstavnika gradske vlasti i javnih poduzeća. ...

Kako jednostavnim potezima onemogućiti dobre turističke priče i alternativne izvore preživljavanja na otocima

Htio sam pisati o toliko toga, ali nema potrebe za žurbom. Novi se problemi gomilaju, a stari ne rješavaju, pa će neke teme čekati godinama ...

Srijeda, 09 Siječanj 2013 20:35

Kockanje s budućnosti

Photo by Šubić Ivo Photo by Šubić Ivo

Sustavna devastacija otoka posljedica je loših zakona, nemarne administracije, nepostojanja ekoloških inicijativa i nasavjesti građanstva. U zaštiti hrvatske obale zakazala je država koja nije osigurala pravni i kontrolni mehanizam u zaštiti obale, loša lokalna politika te sami građani koji su, vođeni skučenim interesima, ugrozili svoj životni prostor. Nekadašnju perjanicu turizma – poznatih spomenika, bogate baštine, prirodnih ljepota – sunovratilo je urbanističko ludilo, a Rab je postao ogledni primjer promašene (nepostojeće zapravo) strategije razvoja i mana hrvatskoga turizma. Umjesto da se otok krene spašavati zabranama gradnje, pravilnim nadzorom i obnovom uništenih predjela otoka, slijepo hrlimo prema potpunom ekološkom (a onda i društvenom) kolapsu.

Otok Rab nije izuzetak, a hrvatska obala korača istom stazom kojom su prolazile Španjolska, Francuska, Italija, a koje danas žaluju za danima očuvane obale. Iz njihovih primjera nismo ništa naučili, a na problemima otoka oslikava se problem čitave države. Nesređenost u gradnji jedan je od znakova nesređenosti države.

U idealnom otočnom gospodarskom sustavu, lokalni proizvodi trebali bi se lokalno distribuirati, stvarajući simbiozu s turizmom (npr. ugostiteljima, trgovcima, hotelijerima, iznajmljivačima i dr.). Ali ograničena domaća proizvodnja ne ide ruku pod ruku s trenutnim oblikom turizma (masovnim) koji ima neutaživu glad za jeftinim proizvodima, prirodnim resursima i prostorom. Turizam, kroz apartmanizaciju kao općeprihvaćeni ‘razvojni’ smjer našega turizma, temelji se na proždiranju zemlje.

Ne može se prodavati priča o ekološkim i autohtonim proizvodima u ambijentu uništenom gradnjom. Ako se betonira svaki komad zemlje, gdje će se uzgajati lokalna hrana te kako će se plasirati ako nije izgrađeno primjereno tržište.

A trenutno je tržište apsurdno – trgovina i prodaja suvenira se svodi na dilanje uvezenih lažnjaka, ugostiteljstvo na serviranje junk hrane, a smještaj na precijenjeni boravak u osnovno opremljenim sobama i apartmanima ‘na razini 3 zvjezdice’. Na takvu ponudu odgovara tržište profilom gostiju – nezainteresiranim potrošačima koje ne zanima dubina mjesta u kojem provode (jednom i možda više nikada) odmor. Površno se zanimaju za otočne znamenitosti, prirodu promatraju kao element koji se maksimalno treba prilagoditi njihovom komoditetu i ukusu. Nije turist kriv, takvog je prizvao i stvorio hrvatski turizam.

Mjerenje kvantitativnih rezultata turizma je pogrešno i stvara zabludu o uspješnosti turističkog sektora jer ne uzima u obzir nuspojave koje se javljaju te dugoročne probleme društva koje će se u nekom trenutku preliti na turizam. Posljedice isključive usmjerenosti na masovni turizam (izražen invazivnom apartmanizacijom) osjećamo danas kroz viši standard života, ali poremećeni sustav vrijednosti, uništeno okruženje, urbanistički kaos, gubitak identiteta i izostanak alternativnih proizvodnih grana što za sobom povlači demografske i socijalne malformacije (odljev mozgova, odlazak mladih, pad lokalne proizvodnje, zatvaranje/neotvaranje tvrtki, nezaposlenost, gotovo depresivnu vansezonsku atmosferu…).

Postali smo ovisnik koji živi za turizam umjesto od turizma, s prioritetima na strani gosta umjesto lokalnog stanovništva (izgradimo prvo sebe, pa ćemo izgraditi goste!). Gdje se profit stavlja ispred dobrobiti zajednice, gdje turizam promatramo kao tranzitnu stanicu za nešto drugo, ne znajući što. Na kraju sezone umiremo kao društvo dok se iznova ne rađamo na početku iduće sezone. I tako iz godine u godinu – bez jasnih ciljeva, programa, ideja, volje i vodstva.

Danas, kada smo uništili originalni mediteranski krajobraz, stvaramo umjetnu sliku na kojoj gradimo turizam, idealiziramo preostale sitnice koje u normalnim uvjetima ne bi bile nikakva atrakcija te se očajnički držimo za preostale vrijednosti dok one same ne postanu samo uspomena o kojoj ćemo pričati sljedećim generacijama turista.

O kakvom turističkom cvijetu mi pričamo, kada nemamo najosnovniju komunalnu infrastrukturu. Ceste su istrošene i neodržavane. Pločnici ne postoje, a oni koji se grade, grade se nestručno, nedovoljno i neprikladno. Svaki novi pljusak uzrokuje urušavanje potpornih zidova uz prometnice koji se odmah ne sanira tako da se zidovi i zemlja nastavljaju odronjavati stvarajući još veće probleme. Javne rasvjete dalje od užeg centra grada nema, a ona koja postoji uglavnom je zastarjela (ekološki neprihvatljiva i energetski neučinkovita).

Na Rabu zapravo ne postoji nijedna biciklistička staza, a na budućim planiranim kolnicima nisu predviđene biciklističke trake. Kakav je to rekreativni turizam bez osnovne biciklističke prometne mreže? Urbanisti i vlastodršci na otoku Rabu nisu biciklisti pa ih želje biciklista (što su ujedno želje dijela turističke populacije) ne zanimaju, kao što ih ne zanima išta što nije povezano s njihovim osobnim interesima.

Od sedam otočnih mjesta, samo Kampor i Lopar, većim dijelom imaju prirodne nedirnute plaže, ali kojima beton i bageri opasno prijete. Barbat, Banjol, Palit praktički nemaju većih plaža već su obalni pojas uzurpirale rive, šetnice, apartmani, ilegalni muli i pristaništa koji su se nekontrolirano namnožili pa su svojim mjestima postale male eko bombe. Rijetki preostali komadi obale opterećeni su velikim brojem kupača ljeti i cjelogodišnjim zagađenjem mora. Umjesto koncentracije brodica na jednome mjestu (gradnji područnih marina za lokalno stanovništvo), nastavlja se gradnja divljih mulova uz inzistiranje na legalizaciji postojećih i gradnji privatnih megamarina komercijalnog karaktera.

Sportsko-rekreativni turizam baziramo na trideset godina starim sportskim terenima na otvorenom, koji se ne održavaju – na tenisu, minigolfu, nogometnim i vaterpolo igralištima. Zapravo je sportska ponuda podređena jednom dijelu interesa lokalnog stanovništva, a ne potrebama turizma i generalne populacije s neizbalansiranim omjerom timskih i solo sportova (npr. centriranje na boćarska igrališta).

Slaba opremljenost, loše podloge (asfalt i beton), neprikladne veličine, nedovoljan broj i neatraktivne lokacije terena dodatna su slaba točka sporta na otoku. Iz privatnog sektora probile su se hvalevrijedne inicijative s stvarnim rezultatima – kick-boxing, body-building, kayaking na moru, fitness, jedriličarstvo, paint-ball, ronilaštvo, odbojka, rukomet, udičarstvo, što potvrđuje da postoji snažan potencijal i kvalitetan kadar, ali koji funkcionira samostalno jer ne postoji objedinjavajući program i prostor (npr. eventi i druženja, natjecanja, objedinjen marketinški nastup i suradnja …).

Jednostavno smo prestali biti zanimljiva destinacija – ne privlačimo pažnju, nismo jasno pozicionirani, za mnoge smo preskupi i ne nudimo dovoljan broj i raznolikost zabavno-rekreativnih opcija.

Strategija turizma prepuštena je privatnim iznajmljivačima umjesto ekolozima i educiranim stručnjacima. Zadržavamo dosadašnju strategiju bez inovacija koja se oslanja se na štancanje i obrt novih gostiju, a kada rezultati izostanu tražimo krivce na pogrešnim mjestima. Turističke odluke donose političke glave pa tako malenim otokom s devet tisuća stanovnika (realno puno manje) upravljaju dvije općine i dvije turističke zajednice koje ostavljaju dojam konkurenata umjesto partnera.

Ne ulaže se u javne površine, ne grade se sportski tereni - moderna igrališta, dvorane, teretane, radionice, dječja igrališta, parkovi za pse, igraći boksovi, adrenalinski parkovi, javni bazeni, muzeji, tematski parkovi (skadeboarding, rolling park npr.), društveni objekti, zelene površine i dr. Postojanje takvih sadržaja ima izravan utjecaj na dobrobit zajednice i razne privatne gospodarske aktivnosti koju takve instalacije upotpunjuju, pokreću i nose.

Razgovara se godinama o gradnji zračne luke, o žičarama do Kamenjaka, o golf igralištima, o hotel resortu na mjestu bivših kaznionica na Golom otoku – bez konkretnih planova i analiza.Gubi se vrijeme na ideje koje nisu razrađene, koje s obzirom na trenutne potrebe (malo stalnog stanovništva, kratka turistička sezona i dislociranost od većih gradskih centara) nisu realne. Treba se okrenuti od megalomanskih ideja koji će zauvijek ostati u fazi lijepih želja, koje služe političkom dangubljenju, za koje nema stvarne namjere, financijske opravdanosti i ekonomske snage.

Treba stvari početi rješavati na mikrorazini, na stvaranju osnovnih uvjeta koje mogu zadovoljiti turističke i domaće zahtjeve (‘tunel se gradi nakon što se izgradi cesta do njega’). Na širenju i obnovi cesta, na gradnji sportskih sadržaja, na primjeni politike očuvanja okoliša i zaštite kulturno-povijesnih spomenika. Na obnovi, sufinanciranju obnove i kontroli radova u starogradskoj jezgri, na poticajima (novčanim i savjetodavnim) nabavke građe i opreme privatnih domova odgovarajućih podneblju i tradicijskoj arhitekturi (npr. drveni prozori s griljama, kamena pročelja u starom gradu umjesto žbukanih, klima uređaji bez vanjske jedinice, cigleni crijepovi, unificirane boje kuća itd.).

Gradnja stambenih (iznajmljivačkih) kuća treba se zaustaviti jer predstavlja glavni problem. Nemoguće je zaustaviti gradnju kuća namijenjenih tržištu (širokog li pojma), a omogućiti gradnju samo lokalnom stanovništvu, tim više što je lokalno stanovništvo bitan faktor apartmanizacije i betonizacije. Ako se ovog trenutka ne promijeni odnos prema okolišu te se ne zaustavi uništavanje obale i zemlje, možemo zaboraviti da će se naš turizam ikada odmaknuti litice prema dnu masovnog turizma.

Na žalost, političke struje lijevog i desnog spektra na lokalnoj i nacionalnoj razini podupiru iste loše ideje koje su nas dovele gdje jesmo, zastupaju iste pogrešne i zastarjele modele turističkog razvoja, dok lokalni građevinsko-ugostiteljski šerifi ne posustaju u nakanama da posljednje metre obale pretvore u rudnike brze love. A nama ostalima preostaje da u more skačemo s betonskih riva i terasa gostiona.

Pročitano 2307 puta

Moglo bi zanimati

  • Zapisnik GV je naš Godot

    Kada želite znati koje su važne odluke donesene na zakonodavnom tijelu lokalne samouprave (Gradsko vijeće) onda pratite sjednice Gradskog vijeća i pročitate zapisnike Gradskog vijeća koji se naknadno objave na stranicama grada. Nema na otoku puno ljudi koje brine tko im i kako hlače kroji, ali ima ih nekoliko. Volim znati o čemu naše pametne i obrazovane glave u Gradu razmišljaju, što pričaju, a kako glasuju. Tradicionalno, na zapisnike, a od prošle godine i audio zapisnike, uvijek se čekalo mjesec, dva... A ovaj zadnji, sa sjednice GV iz 12. mjeseca čekamo dva mjeseca. Čekamo audio 10. sjednice, a već održavaju 11. Mogli su rasprodati pola otoka u tih tri mjeseca, a mi ne bismo ništa znali. Kada sam jednog vijećnika uvjeravao da su ti pisani zapisnici i audio zapisi beskorisni, zastarjeli način praćenja i zapisivanja, već su jeftinije i jednostavnije mogli sjednice snimati kamerom i stavljati na Youtube, nije me doživljavao. Ali kako bi i doživili, kada ih je tamo sve pregazilo vrijeme! Srednji vijek. Ili im pak odgovara ovakvo stanje stvari jer ljudi ne čitaju i ne prate te dosade od vijećanja, pa imaju otvorene ruke za svoje makinacije i mlaćenje prazne slame.

     

    Napisano Utorak, 16 Veljača 2016 18:59
  • PP naša je giljotina

    Naš prostorni plan je kriminalan, antirazvojan, prenapuhan gradnjom i rezultat osobnih interesa političko-građevinskih lokalnih lobija. One koji su radili i donosili takav prostorni plan smatram veleizdajnicima otoka. I dalje se donose UPU-i (planovi nižeg reda) za PP višeg reda koji je užasan. I dalje se lova upumpava u Geoprojekt. I dalje se inzistira na građevnom segmentu razvoja otoka umjesto da se prestane novac trošiti na spašavanje nečega što se spasiti neda. Što se krnje rodi, ni vrijeme, ni sav novac svijeta ne mogu ispraviti. Hitno je potrebno pristupiti izradi novog generalnog PP-a koji bi se zasnivao na očuvanju preostalog skromnog otočnog prostora, njegovih uvelike devastiranih resursa, na način onemogućavanja novogradnje po otoku. Glupo srljamo u situaciju da ćemo za par godina na otoku imati više izgrađenih objekata nego stalnog stanovništva! Gdje je tu održivost?

    Napisano Srijeda, 30 Prosinac 2015 08:25

Rekli su

  • Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti: ona je za sebe uvijek i početak i kraj. - Vlado Gotovac