Eko odred Rab

Promicanje održivog razvoja i zaštite okoliša na lokalnoj razini

Alternativa destrukciji otoka

Nakon što sam naveo negativna, gotovo pogubna, djelovanja naših ljudi na svoj otok (betonizacija, uzurpacija javnog dobra, nasipavanje ...

Drugih prilika neće biti - snažno za Most!

Procjenjujem da je u ovom trenutku podrška Mostu na nekih 20% birača. Iako priželjkujem 30, ne bih se iznenadio s 15 mandata. Tu brojku baziram na ...

Jedan otok, jedna betonska šetnica

U petak, 1.03.2013., održan je zbor građana mjesta Kampor, u Područnoj školi, uz prisustvo predstavnika gradske vlasti i javnih poduzeća. ...

Kako jednostavnim potezima onemogućiti dobre turističke priče i alternativne izvore preživljavanja na otocima

Htio sam pisati o toliko toga, ali nema potrebe za žurbom. Novi se problemi gomilaju, a stari ne rješavaju, pa će neke teme čekati godinama ...

Utorak, 08 Siječanj 2013 17:12

Sitni interesi Velog Mela

Pisan prije skoro tri godine, članak je i dalje aktualan. Rab su okupirali promašeni projekti, pogrešni razvojni pristupi i kompletan izostanak koordinacije institucija koje čitavo vrijeme štite interese malih krugova ljudi i njihovih, isključivo osobnoprofitno orijentiranih, projekata.

Kada sam doznao da će pokraj plaže niknuti kamp, otišao sam u Grad Rab prosvjedovati na te njihove razvojne politike (koje zapravo ne postoje). Tadašnjem pročelniku za lovljenje zjaka sam rekao da je princip razvoja ovih kampova resortnog tipa, da tu nema kruha za lokalnu zajednicu i da će tamo doći stotinu naguranih mobilnih kuća.

Nisu u konačnici došle mobilne kuće, već apartmani i bazeni. Vlasnici lokalnih restorana pozdravljali su investiciju, vjerujući da će i njima biti bolje i da će posao porasti. Ali malo su se preračunali. Iščekujući gradnju dva nova autokampa na Frkanju, podsjetimo se tragedije o Velom Melu. Niti MO nije ništa iz teksta naučio pa su ove godine urigirali gradnju masivnog betonskog mosta preko netaknutog potoka.


Plaža Veli Mel simbol je Kampora i jedina preostala velika pješčana plaža u Kamporu. Optimist u meni nadao se do posljednjeg trenutka da se autokamp pokraj plaže neće napraviti, da će nekakvom božanskom intervencijom, prstom sudbine, birokratskom pogreškom, početak radova biti odgođen za koje ljeto, a onda se možda nešto u ekonomiji, zakonu, politici ili razmišljanjima ljudi promijeni pa od kampa ne bude ništa.

Kada sam doznao da će se pokraj plaže Veli Mel graditi autokamp uputio sam mjesnom odboru Kampor kao i Gradonačenici Grada Raba otvoreno pismo u kojem sam protestirao na gradnju kampa pokraj plaže, ali također spočitao uništenje lijeve strane uvale – ‘projekt’ mjesnog odbora koji je dvjesto metara kamene plaže sravnio, nasuo, izmrcvario kako bi se dobila nekakva kupališna mjesta, nekakva šetnica, ali zapravo ništa od toga već uništeni komad nekada krasne obale koja je komplementirala pješčanu plažu.

Prošlo se ljeto na tom dijelu nitko nije kupao, malo tko se šetao. Staza je neravna, nezavršena, neosmišljena, neuredna, nestručno napravljena. Ono što je učinjeno je silovanje obalnog pojasa gdje više nije moguće kupanje. Od očuvanog, prirodnog pojasa s nekoliko diskretnih kupališnih mjesta nije ostalo ništa, a svladavanje ulaza u more planinarski je pothvat.

Prema tvrdnjama Lučke kapetanije, MO Kampor dopuštena je sanacija postojećeg puta u jednakim granicama. MO Kampor nije se držao propisa, dogovora i prikladnih metoda – put je agresivno, bagerom raskrčen, a obala uništena. Lučka kapetanija negira svoju nadležnost na dijelu gdje su vršeni zahvati jer, prema njima, pomorsko dobro na tom mjestu nije utvrđeno i upućuju na Šumariju Rab, koja pak upućuje na LK.

Nije postojala vizija, ne postoji dokumentacija, ne postoje službeni dokumenti i dozvole gdje bi jasno bilo tko radove osmišljava, odobrava, provodi, nadgleda, evaluira. Bez obzira čija odgovornost nad dijelom obale bila, MO Kampor kao izravan izvođač radova uz financijsku podršku Grada, učinio je nepopravljivu štetu obali, uz sukrivnju službi koji djelovanje mjesnog odbora nisu kontrolirali ili sankcionirali ako je nadzorom utvrđeno uništenje obale. Naravno, nadzor i procjena nisu izvršeni, oko ovoga problema nisu angažirani i ne vide gdje je problem.

Ovom bespotrebnom i bezobzirnom iživljavanju nad prirodom dan je legitimitet odgovornih, podržana pogreška te poslana poruka da mjesni odbori mogu raditi što ih je volja (kao i oduvijek, iz razloga što su mjesni odbori interesne organizacije sa političkom agendom) jer posljedica nema, a Veli Mel još je jedna žrtva promašene politike, loše vizije razvoja mjesta, začinjene sukobom interesa i elementima kaznenog djela za što bi pojedinci, u pravnoj državi, snosili političke i pravne posljedice.

U nastavku slijede dijelovi pisma kritike na projekt gradnje kampa pokraj plaže Veli Mel, gradnje šetnice ali i druge probleme društva, koji sam poslao MO Kampor i uredu gradonačelnika Grada Raba, nadajući se da će ti naši zastupnici drugi put sporije pristajati na štetne projekte od kojih nitko nema koristi.

Što se događa s plažom Veli Mel tužna je slika rapskog turizma i lokalne političke oligarhije. Posrijedi je nepovratno uništenje zavičaja kojemu se nitko nije suprotstavio. Okupacija posljednjih nedirnutih metara obalnog pojasa od strane pohlepnih građevinskih lobija. Svjesno ili ne, vlast i lokalni predstavnici naroda odigrali su ulogu sluge kapitala u igri profita, na štetu sebe i budućih generacija mještana.

Gradnja autokampa pokraj Velog Mela još je jedna hrvatska priča stavljanja privatnog interesa ispred interesa javnosti. Grad Rab i mjesni odbor kupljeni su jeftinim obećanjima o turističkom razvoju sredine, o brojnim radnim mjestima, o nicanju zabavne i sportske infrastrukture. Nekritički su prihvatili tu ‘filantropiju’ investitora koji nimalo nema vlastiti interes na prvome mjestu, a sve radi radi dobrobiti našeg lakovjernog naroda koji će se pokazati izvrsnim vrtlarom i čistačem soba. Kakva šteta.


Na otocima, gdje je prirodno prostor ograničen, prostor je najvrjedniji resurs. A prirodni prostor otoka Raba – naš je najvredniji resurs. O njemu egzistencijalno ovisimo, ne samo kroz primarne gospodarske djelatnosti, već na trenutno važniji način – turizam i ugostiteljstvo. Turizam, posljedična urbanizacija i promjene u društvu koje je doveo sa sobom, snažno su izražene na otoku Rabu. Međutim, nije jedino aspekt kvalitete mjesta življenja taj koji je narušen. Društvo prolazi kroz kulturni, ekonomski i društveni preobražaj. Put ‘razvoja’ koji si je Rab zacrtao daleko je od planiranog, ako se ikad planirao, te daleko od njegovog stvarnog potencijala.

Sve gospodarske djelatnosti otočana direktno su ili indirektno povezane s turizmom. Logično je stoga da se budućnost može zamisliti u turizmu. Nije to ni loša budućnost, da se od turizma može dobro živjeti Rab je očit primjer. Ali je isto tako primjer štetnosti istoga – iskazano lošim upravljanjem, nebrigom o kulturnim i prirodnim dobrima te potpunom izostanku strategije razvoja. Situacija gdje većina građana posjeduje velebne višekatnice, a bitne stvari poput edukativnih ustanova, cestovne infrastrukture, sportskih i kulturnih objekata – se raspadaju ili ne postoje, očito je da su se prioriteti poremetili, a siva ekonomija cvjeta.

Devastacija hrvatske obale nije nov problem, on je već aktualan pola stoljeća. Iako se o njemu tek nešto više govori posljednjih godina, čini se da će proći još nekoliko prije nego se problem uništenja obale počne rješavati – prvo zaustavljanjem gradnje, zatim saniranjem štete. Teško je govoriti o nečemu kao problemu ukoliko se od strane većine ne percipira kao takvo te ne postoji kritična masa da utječe na ikakva zbivanja vezana uz to. A trenutno na otoku Rabu ne postoji ozbiljnije pitanje od toga.

Kada pričamo o gradnji u kontekstu turističkog razvoja, onda isključivo mislimo na podivljalu gradnju objekata namijenjenih najmu smještaja. U vremenu i zemlji divljeg kapitalizma, divljih društvenih vrijednosti, divljeg ponašanja, divlje politike, logično je da gradnja ima takve osobine.

Pokušavajući iskoristiti svaki pedalj zemlje, u ovu ili onu svrhu, čovjek zapravo reže granu na kojoj sjedi. Rab se kao destinacija oslanja na svoj glavni adut – prirodne ljepote, u promociji i ponudi svog turizma, u njegovom osmišljavanju i provedbi, dok istodobno, nekontroliranim zadiranjem u isti taj prostor pridonosi njegovoj izmjeni (uništenju). Održivi razvoj postao je floskula kojom se brane investicije koje ni s održivošću, ni s razvojem nemaju veze, a razvoj koji postoji usko je vezan uz turizam. Svaki aspekt života definiran je kroz turizam, ako se u što ulaže, onda je to samo kroz prizmu turističke ponude. Život podređen turizmu, unatoč materijalnim bogatstvima koje smo osigurali, unatoč luksuzu kojim smo okruženi, nije kvalitetan niti smislen.

Krivicu za devastaciju obale i otoka u cjelini, snosi primarno gradska vlast koja se prema prirodnim, kulturnim, prirodnim i povijesnim dobrima otoka maćehinski odnosi, želeći najvrednije resurse društva uvaliti najboljem ponuđaču, oslanjajući se na lokalne ‘poduzetnike’ da provedu projekte koji nisu stručno osmišljeni, raspravljeni i napravljeni. Na kraju vlast, namjerno ili ne, tolerira i omogućuje poteze pojedinaca koji se vode isključivo vlastitom vizijom i interesom, na štetu svojih sugrađana i budućnosti mjesta.

Loš je potez mjesnim odborima prepustiti osmišljavanje i provedbu akcija koje za cilj imaju snažnije intervencije u prostoru – unatoč dobroj volji sudionika, nedostatak adekvatnih stručnjaka, dokumentacije, studija utjecaja, materijala, nepoznavanje i nepoštivanje zakonskih procedura, dugoročnih planova i dr. dovodi do situacija gdje bi zapravo bilo najbolje da se ništa nije radilo (betoniranje, kopanje ili sječa radi gradnje prilazišta i puteva, urušavanje potpornih zidova i šetnica, korištenje jeftinih ili neprimjerenih materijala u gradnji itd.) Strategija razvoja otoka Raba u praksi ne postoji.

Turistički razvoj neplanski je i stihijski, prepušten na odgovornost čovjeku koji gleda kratkoročne, vlastite interese. Svakome je dopušteno da sa svojim metrima zemlje raspolaže kako ga volja, ne uzimajući u obzir širi društveni i gospodarski koncept.

Uz gradnju kojekakvih betonskih zdanja, nije stran ni poduzetnički duh sive zone (razne suhe marine, skladišta kamperskih kuća, odlagališta građevnog materijala, odlagališta otpada, eksploatacija zemlje, pijeska, drva, kamena itd.) Loša razvojna (ne)strategija kakva je prisutna na otoku Rabu dovodi do nepovratnog uneređenja okoliša, uništenja obale, a što ugrožava i sam turizam. Zaštita mora, obale, šuma otoka Raba nije utkana u kolektivnu svijest otočana. Društveni aktivizam ne postoji, što dijelom proizlazi iz kroničnog nedostatka visokoobrazovnih, aktivnih i ekološki osviještenih ljudi, a kakav je drugi potreban otoku Rabu 21. stoljeća?

Demokracija je izbor, kao što je izbor pojedinaca da projekt zastupaju, kao što je izbor drugih da protiv projekta ustanu. Legitimno je pravo svakog građana da preispituje, da upozorava, da prosvjeduje, ukoliko smatra da je ono što se radi (bio to ovaj projekt ili neki drugi) pogrešno.

Barbat, Banjol, Palit, Lopar, urbanistički su uništena mjesta gdje su najvredniji prostori iskorišteni za gradnju apartmanskih zgrada, a čiji izgled odražava nedostatak ukusa i skromnosti njihovih vlasnika. Naselja su to bez dodatne infrastrukture – sportske, zabavne, kulturne, gdje nema ni prostora za takve stvari u budućnosti, niti većina smatra da su potrebne. Starogradska jezgra, gradski park, šetnice, ceste – prepuštene su zubu vremena i lošoj brizi službi.

Područje Kampora posebno je ranjivo te zahtijeva brigu svih žitelja otoka Raba. Kampor je danas najljepši dio otoka, jedan od posljednjih očuvanih, a u nadolazećim godinama pojaviti će se znatan pritisak građevinskih lobija upravo na taj dio otoka. I tu leži velika odgovornost mjesnih odbora kao zastupnika interesa lokalne zajednice. Potrebno je mnoštvo rasprava, ukoliko je potrebno – protesta, ako postoji ikakva šansa da je neki projekt štetan – privatan ili javni. Realizacija se obustavlja ne samo u onim slučajevima kada je jasna štetnost projekta, već i onda kada se posljedice ne mogu predvidjeti.

Ono što se događa s plažom ‘Veli Mel’, ali i s ostatkom otoka, pitanje je od šireg značaja. Loše gospodarenje plažom uzelo je svoj danak, danas plažu prije svega tišti nebriga ljudi koji je čitav život pohode, koji svoju djecu vode na plažu.Gradnja dodatnih smještajnih objekata, bio to autokamp ili privatan smještaj (kuće), pokraj plaže, stvoriti će dodatan pritisak na ionako potrošenu plažu. Ali to je već problem turističkog kapaciteta mjesta. Rab je dostigao gornju granicu potražnje ljudi za resursima i zemljom.

Danas postaviti kamp naselje znači izgraditi kamp naselje – nužno je osigurati prometnu i kanalizacijsku infrastrukturu, javnu rasvjetu, sanitarne čvorove, tuševe, recepciju… Također ni mobilne kućice nisu mobilne u pravom smislu te riječi, s obzirom da su vezane na komunalnu mrežu te druge elemente prostornog razmještaja. Da ne spominjem ostale ‘sitne’ radove poput asfaltiranja cesta, okretišta, šetnica, prilaza, stepenica, bazena i dr. Na očekivano prirodno zagađenje dodajmo ono vizualno i posrijedi je gorak turistički zalogaj, za bilo koje mjesto, a pogotovo tako maleno poput Mela.

Ljudi koji pričaju o nekakvoj gradnji naselja za smještaj turista (opet neovisno radi li se o kampu ili nečem drugom te na toj poziciji ili bilo gdje na otoku) bez popratnih sadržaja očito ne razumiju problematiku turizma te razloge izrazite sezonalnosti turizma. Izgraditi dodatne smještajne kapacitete, a gostu ponuditi jedino plaže kao izvor zabave nema dugoročnu turističku perspektivu, a takav stav samo ide u prilog činjenici da lokalna vlast niti ljudi koji zastupaju takve projekte ne razumiju što znači poboljšati turističku ponudu, niti to realno žele - jedini prioritet je osobna financijska korist. Pogledajmo samo povećani broj objekata namijenjenih iznamljivanju soba i apartmana čiji vlasnici nisu s Raba pa veći dio godine zgrade zjape prazne... stvaranje ‘gradova duhova’ na obali.

Posljednjih godina često slušamo fraze o potrebi zaštiti hrvatske obale i nužnosti smanjivanja utjecaja čovjeka na obalni pojas. Međutim, sve ostaje na ispraznim parolama. Nedavno, agresivna, na potpuno pogrešan način, takva je intervencija mjesnog odbora Kampor u ‘probijanju’ staze na potezu od Velog Mela prema Kalifrontu. Bez meni poznate javne rasprave (a javne rasprave nisu sastanci na kojima nekolicina odluči nešto i ‘idemo!’), bez konzultacija s ljudima koji su stručni da mogu dirigirati na koji način i kuda takve staze raditi, jednostavno je probijena cesta. U prostornom planu koji je dostupan na službenim stranicama grada Raba nije naznačeno da tim potezom prolazi ikakav put. A ne nastavlja se na postojeću šetnicu već na samu plažu. I kažem namjerno cesta jer je širina staze dovoljna za prolaz automobila, što je zapravo širina bagera.

Trebalo bi se podsjetiti - prirodne ljepote i prilazi do njih ne grade se bagerima. Osim što je staza preširoka, probijena je preblizu moru pa se materijal i stijene prevaljuju u more i plažu, a ona kupališna mjesta koja su postojala, više ne postoje. Sadašnje stanje sugerira da se namjerava u daljnje probijanje što je, nakon do sada učinjenog, grozna ideja!

Ukoliko je nužno na određenim mjestima izgraditi prometnice, šetnice, staze, prilaze moru, stepenice itd. nužno je to raditi s minimalno opterećenja okoliša, s minimalno građevinskih zahvata, te u duhu prostora i ograničenja istog!

Ne trebaju široke šetnice, ne trebaju betonske šetnice, a lijepe se šetnice mogu graditi kamenom, drvom i zemljom. Bez nepotrebnog uništavanja šuma i plaža. Kontradiktorno je da uništavamo prirodne ljepote kako bi lakše mogli stići do tih istih ljepota. Treba se pitati da li su potrebne ovakve investicije, da li baš u ovom trenutku, da li baš na takav način, da li se isti cilj može ostvariti na bolje načine. Stazica u istom smjeru već je postojala, njena je teža prohodnost blokirala masivno poplavljivanje gostiju kamenitih zatona tog dijela Suhe Punte. Ona je bila svojevrsni katalizator prolaska ljudi tim dijelom, a što će sada biti s tim?

Materijali koji se koriste trebaju biti autohtoni – drvo, zemlja, kamen, a izbjegavati koliko je to moguće beton, asfalt, željezo, plastiku i slične umjetne materijale. Na takvim smjernicama treba počivati čitava arhitektura mjesta, od klupice za sjedenje do šetnica, ugostiteljskih objekata i privatnih kuća. Ukoliko se djeluje bez konzultacija sa stručnim ljudima, ekološki osviještenima, rezultat ne može nikako biti dobar. Ukoliko novca nema za neki projekt realizirati na takav način, onda se projekt stopira do stvaranja bolje vizija razvoja mjesta te osiguranja dovoljnih financijskih sredstava. Bolje je ne raditi ništa, nego nešto napraviti loše ili polovično te dugoročno naštetiti prostoru i ljudima.

Mjesni odbori otoka Raba zahtijevaju promjenu radnog okvira. Akcije koje se povremeno poduzimaju u mjestima često su produkt interesa manjeg dijela žitelja tog mjesta. Njihovo je djelovanje preslobodno, što je rezultat manjka volje gradske vlasti da vodi posao. Gradska je vlast jedini vrhovni lokalni predstavnik građana, koja treba zastupati interese čitavog otoka, a što mjesni odbori rade po mjestima ponekad nije u interesu mjesta niti otoka u cjelini. Rab je prostorno malen, s vrlo malo očuvanog prostora u naseljenim zonama, a otok kao cjelina je jedan organizam gdje su svi njegovi dijelovi jednako važni za život. Mel nije vlasništvo Kamporaca, već svih Rabljana te jednostrano raspolaganje tim prostorom, s projektima koji, po mojem mišljenju, su štetni kao što je štetan svaki onaj projekt koji je napravljen bez prethodne šire društvene rasprave i bez uključivanja nekoliko stručnih i manje stručnih perspektiva.

U strategiju razvoja destinacije nužno je uključiti ljude iz različitih sfera društva, različitih svjetonazora,  obrazovanja, iskustava, a eliminirati političke figure. Profili ljudi koji su uključeni u osmišljavanje koncepta razvoja mjesta moraju prvenstveno biti ekolozi, osobe koje razumiju uzročno-posljedične veze čovjek-okoliš, biolozi, urbanisti, planeri prostora, arhitekti, voditelji društvenih projekata, udruge, aktivisti i osobe koje interes budućih naraštaja i prirode stavljaju ispred interesa kapitala. Koji umiju prepoznati i odbiti projekte brzog zgrtanja novca manjine, kakvi su navedeni projekti.

Razvoj se ne prepušta poduzetnicima sadašnjeg rapskog kalibra – iznajmljivačima privatnog smještaja, vlasnicima restorana, mulova, kafića, bageristima i sl. Razvoj se ne prepušta ljudima koji na prostor gledaju kroz prizmu prihoda, koji svaki komad zemlje žele komercijalno valorizirati. Treba projekte promatrati kroz njihov dugoročni utjecaj na društvo.

Socijalno osviještenim i ekološkim sadržajima se otvara prostor za razvoj privatnog poduzetništva! A ne servilnošću lokalne zajednice koja najvrednije terene lakomo predaje interesnim skupinama građevinara i ugostitelja.

Potrebno je redefiniranje i moderniziranje našeg pristupa pitanju sporta na otoku Rabu, trenutna ponuda nije dovoljna stvarnim potrebama našeg turizma i potrebama mještana, to je problematika kojoj se treba ozbiljno pristupiti. Uostalom, to je pitanje budućnosti našega turizma.

Pročitano 433 puta

Moglo bi zanimati

  • Zapisnik GV je naš Godot

    Kada želite znati koje su važne odluke donesene na zakonodavnom tijelu lokalne samouprave (Gradsko vijeće) onda pratite sjednice Gradskog vijeća i pročitate zapisnike Gradskog vijeća koji se naknadno objave na stranicama grada. Nema na otoku puno ljudi koje brine tko im i kako hlače kroji, ali ima ih nekoliko. Volim znati o čemu naše pametne i obrazovane glave u Gradu razmišljaju, što pričaju, a kako glasuju. Tradicionalno, na zapisnike, a od prošle godine i audio zapisnike, uvijek se čekalo mjesec, dva... A ovaj zadnji, sa sjednice GV iz 12. mjeseca čekamo dva mjeseca. Čekamo audio 10. sjednice, a već održavaju 11. Mogli su rasprodati pola otoka u tih tri mjeseca, a mi ne bismo ništa znali. Kada sam jednog vijećnika uvjeravao da su ti pisani zapisnici i audio zapisi beskorisni, zastarjeli način praćenja i zapisivanja, već su jeftinije i jednostavnije mogli sjednice snimati kamerom i stavljati na Youtube, nije me doživljavao. Ali kako bi i doživili, kada ih je tamo sve pregazilo vrijeme! Srednji vijek. Ili im pak odgovara ovakvo stanje stvari jer ljudi ne čitaju i ne prate te dosade od vijećanja, pa imaju otvorene ruke za svoje makinacije i mlaćenje prazne slame.

     

    Napisano Utorak, 16 Veljača 2016 18:59
  • PP naša je giljotina

    Naš prostorni plan je kriminalan, antirazvojan, prenapuhan gradnjom i rezultat osobnih interesa političko-građevinskih lokalnih lobija. One koji su radili i donosili takav prostorni plan smatram veleizdajnicima otoka. I dalje se donose UPU-i (planovi nižeg reda) za PP višeg reda koji je užasan. I dalje se lova upumpava u Geoprojekt. I dalje se inzistira na građevnom segmentu razvoja otoka umjesto da se prestane novac trošiti na spašavanje nečega što se spasiti neda. Što se krnje rodi, ni vrijeme, ni sav novac svijeta ne mogu ispraviti. Hitno je potrebno pristupiti izradi novog generalnog PP-a koji bi se zasnivao na očuvanju preostalog skromnog otočnog prostora, njegovih uvelike devastiranih resursa, na način onemogućavanja novogradnje po otoku. Glupo srljamo u situaciju da ćemo za par godina na otoku imati više izgrađenih objekata nego stalnog stanovništva! Gdje je tu održivost?

    Napisano Srijeda, 30 Prosinac 2015 08:25

Rekli su

  • Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti: ona je za sebe uvijek i početak i kraj. - Vlado Gotovac